Širi ljubav, podijeli ovo!

Posljednja izmjena 21/12/21 by SuperExtraZona


1. Pink Floyd: The Dark Side of the Moon (1973., Velika Britanija)

Možda mu je koncept na početku bio skroman, tek nakupina melodija i ideja o velikim pojmovima kojima je zatrpana tadašnja (a i sadašnja) svakodnevica, poput love, ratova, religije, prolaznosti vremena i nezaobilazne prijetnje poniranja u ludilo zbog nepodnošljivosti takvog postojanja. No, drilom kroz uobičajeno intenzivni period koncertiranja, evoluirao je u album koji je ponovno definirao psihodeliju, space rock, te konceptni album kao takav.

Pink Floyd: The Dark Side of the Moon

Rating: 4.5 out of 5.

2. Nirvana: Nevermind (1991., SAD)

Drugi Nirvanin album, smješten između blijedog „Bleach“ i iskupljujućeg „In Utero“ definirao je rock glazbu nakon toga. I danas „Nevermind“ budi fascinaciju zahvaljujući njegovom ovdje iskazanom autorskom geniju i sposobnosti da kroz zvuk artikulira toliko toga što muči svaku sljedeću generaciju mladih ljudi. Prema svom priznanju, na svom najvećem hitu „Smells Like Teen Spirit“ Cobain je pokušao pokrasti Pixies.

Nirvana: Nevermind

Rating: 4.5 out of 5.

3. The Velvet Underground & Nico: The Velvet Underground & Nico (1967., SAD)

Warholova „Banana“ na naslovnici i njegovo pokroviteljstvo bendu je dalo okvir djelovanja, inovativnost  i inspiraciju, ali i mračnu nišu u koju su se malobrojni tada usudili ući. Seksualne devijacije, narkomanija, prostitucija i sadomazohizam nisu bile teme koje se ljubitelji glazbe tada željeli istraživati. No, kasniji stilovi poput gothic rocka, punka, art rocka, garage rocka i indie rocka su puno to istraživali pa je album dobio vrednovanje kakvo zaslužuje i izašao iz opskurnosti.

The Velvet Underground & Nico: The Velvet Underground & Nico

Rating: 4.5 out of 5.

4. The Beach Boys: Pet Sounds (1966., SAD)

Ispod jednog od najglupljih covera svog doba, krije se jedan od najzanimljivijih i najsofisticiranijih pop albuma svih vremena. Uglavnom je to djelo Briana Wilsona koji je, prema vlastitim riječima, želio napraviti najbolji rock album ikada. Služeći se pri tome složenim vokalnih harmonijama i cijelim nizom čudnovatih zvukova, od zvona za bicikle do klepetavih konzervi. Wilson je bio očaran albumom „Rubber Soul“ koji su Beatles objavili godinu ranije.

The Beach Boys: Pet Sounds

Rating: 5 out of 5.

5. The Clash: London Calling (1979., Velika Britanija)

Bend čiji su članovi u isto vrijeme željeli biti najveći buntovnici i najveći bend na planeti na svom trećem albumu je ponovo otkrio sebe izronivši iz bare punk rocka i uronivši u ocean glazbenih žanrova čije su ga struje vodile svuda, od rockabillyja do reggaea. Dok se svijet oko njih urušavao uslijed ekonomskih i socijalnih problema, njihov svijet to još nije imao prilike, jer unatoč uspješnim albumima i singlovima su i dalje bili bez love.

The Clash: London Calling

Rating: 5 out of 5.

6. Led Zeppelin: Led Zeppelin IV

(1971., Velika Britanija)

Okupirani interesom za Srednji vijek i kvazi-motologiju, Led Zeppelin su na ovom svom albumu vjerojatno izumili heavy metal. Njihov hard rock zvuči i udara tvrdo da ne može tvrđe, ali je još uvijek jaka inspiracija engleskom folk glazbom prisutna na prošlom albumu. Tu je i njihova besmrtna balada „Stairway to Heaven“, koja je možda puna sotonskih poruka ako se vrti unatrag. Kao da su Led Zeppelinu trebale skrivene poruke.

Led Zeppelin: Led Zeppelin IV

Rating: 4.5 out of 5.

7. Radiohead: OK Computer

(1997., Velika Britanija)

Treći album Radioheada govori o budućnosti, a ta budućnost je 21. stoljeće koje se dogodilo par godina poslije. Radiohead su po prvi put odlučili sami producirati album uz suradnju s Nigelom Godrichem s kojim su radili na svakom albumu nakon toga. Odmaknuli su se od introspektivnog i melankoličnog „The Bends“ koji mu je prethodio, uveli neke nove navike pri snimanju i išli otkriti što sve mogu napraviti. A napravili su mnogo, u tekstovima ubacivali motive iz svijeta koji ih okružuje i napravili efektan društveni komentar, dok su u glazbi hrpom eksperimenata stvorili zvuk koji će odzvanjati još barem desetljeće.

Rating: 4.5 out of 5.

8. Pixies: Doolittle

(1989., SAD)

Drugi album Pixiesa je točka na kojoj se siječe svo čudaštvo alternativne scene koja je nesmetano bujala širom SAD-a 1980-ih, te pop senzibilitet za široke mase koji vlada mainstreamom prije i poslije toga. Zahvaljujući njemu i njegovom genijalnom spoju buke i melodije svi danas znaju i za Nirvanu i za Green Day. Ludilo Pixiesa je na njihovoj trećoj ploči dosegnulo vrhunac, a opet njihov zvuk približilo milijunima slušatelja.

Pixies: Doolittle

Rating: 5 out of 5.

9. Marvin Gaye: What’s Going On

(1971., SAD)

Marvin Gaye se upitao se što se događa sa svijetom oko njega u kojem policija tuče mlade ljude po cesti dok ih u isto vrijeme vlast šalje da ubijaju i budu ubijani u besmislenom i nepravednom ratu u Vijetnamu. Duboko zgrožen nad time i shrvan tragedijama u osobnom životu napravio je revolucionaran album, iako to tada nije tako izgledalo. Bila je to sigurno njegova osobna pobuna i razlaz s postojećom Motown-Tamla personom i početak njegovog najzrelijeg i najuspješnijeg razdoblja.

Rating: 4.5 out of 5.

10. The Jimi Hendrix Experience: Are You Experienced

(1967., SAD / Velika Britanija)

Prvi album Jimi Hendrixa je odsviran sa žestinom i ambicijom da se njegov zvuk proširi cijelim svemirom. Slavni gitarist koji se prerano vratio na planetu s koje je došao je na svojim snimkama ostavio neke nikada do tada poznate zvukove pa je ovu glazbu žanrovski moguće svrstati od bluesa do psihodelije. Ono što je bitno je da energija i talent kojim je snimljena čini da se čuje i danas u svim udaljenim dijelovima galaksije.

The Jimi Hendrix Experience: Are You Experienced

Rating: 4.5 out of 5.

11. David Bowie: The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars

(1972., Velika Britanija)

„Ziggy Stardust“ je od 27 službenih albuma onaj po kojemu je David Bowie najpoznatiji. Persona Ziggyja je nastala za vrijeme snimanja prethodnog albuma „Hunky Dory“, a naprasno ju je umirovio na kraju promotivne turneje i pri izdavanju sljedećeg albuma „Aladdin Sane“, jer je prijetila, kako je sam Bowie rekao da preuzme njegovu vlastitu. Koja je persona Bowieja osobno, to je bila njegova stvar i nikada nećemo saznati, ali njegova umjetnička je putem bila zaposjednuta mnogim stranim, od kojih je svemirac Ziggy Stardust u misiji spašavanja Zemlje pred apokalipsu sigurno najupečatljivija i najzabavnija.

Rating: 4.5 out of 5.

12. The Beatles: The Beatles

(1968., Velika Britanija)

Bijeli album Beatlesa je potpuno stilski neujednačen album, Lennon i McCartney su pucali u svim smjerovima, a sve veći doprinos Harrisona i Starra je pratio taj nedostatak smjera. No, to je rezultiralo opuštenim, neopterećenim dvostrukim albumom napravljenim ne zato što se mora, nego zato što se može. A moglo se puno, jer, ono, pričamo o Beatlesima. Bio je njihov deveti album i jedini dupli koji su napravili. Legenda kaže da su većinu napisali na retreatu Transcendentalne meditacije u Rishikeshu u ožujku i travnju 1968.

The Beatles: The Beatles

Rating: 4.5 out of 5.

13. The Beatles: Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band

(1967., Velika Britanija)

Godinu prije su Beatlesi odustali od živih nastupa pa odlučili nastaviti s igrama u studiju koje su počeli s Revolverom. Nasnimavanja, orkestracije i manipulacije zvukom su im legle, jer su znali da neće ništa od ovoga morati izvoditi uživo. Rezultat je bio konceptni album inovacija i sjajnog zvuka koji je bio prijeloman za stvaranje veze između visoke i niske umjetnosti. Utjecao je nastanak art rocka, progresivnog rocka i cijele kulture glazbenih albuma.

The Beatles: Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band

Rating: 4.5 out of 5.

14. The Beatles: Revolver

(1966., Velika Britanija)

Bio je to trenutak u kojem su Beatlesi raskinuli sa svojim prijašnjim identitetom globalnih fenomena za kojima cure vrište gdje god se pojave i krenuli istraživati mogućnosti koje izražavanje kroz popularnu glazbu može podnijeti. U slučaju John Lennona i količinu psihoaktivnih supstanci koje ljudski um može podnijeti. Nakon tada nečuvenih 300 sati provedenih u studiju proizveli su album od 35 minuta pun ideja i traganja za njima. Od orkestralne „Eleanor Rigby“ do ultra-psihodelične „Tomorrow Never Knows“ ovaj je album trijumf individualnosti i kreativnog izražavanja.

The Beatles: Revolver

Rating: 4.5 out of 5.

15. The Smiths: The Queen Is Dead

(1986., Velika Britanija)

The Smiths su s „The Queen Is Dead“ postavili vrhunac britanskog indie rocka. Bilo je to u 1980-ima, u eri koja je omogućavala bendovima da zadrže kontrolu nad onim što rade bez zahtjeva velikih kompanija, a opet ostave neizbrisive tragove u povijesti popularne glazbe. Nazvan prema istoimenoj pjesmi koja napada britanski klasni sustav kojeg je monarhija okosnica. Jednako žestok poput „God Save the Queen“ Sex Pistolsa. Morrisseyev humor, melodrama i patetika daju emocionalni ton albumu, dok su mu aranžmani i i gitara Johnny Marra okosnica.

The Smiths: The Queen Is Dead

Rating: 4.5 out of 5.

16. David Bowie: Hunky Dory

(1971., Velika Britanija)

Na svom četvrtom albumu David Bowie je konačno našao svoj identitet i svoj glas, umjetnički integritet kojeg će se držati do kraja života. A to je, kao što u „Changes“, prvoj pjesmi albuma, nagovještava, stalna promjena, prihvaćanje svih razina i oblika nečije osobnosti i ne svrstavanje u kalupe. Bila bi to mladenačka pobuna da je ne prati umjetnički kredibilitet, sjajno pisanje pjesama i glazbe, te autentičan interes da se istraže sve mogućnosti izražajne umjetnosti.

David Bowie: Hunky Dory

Rating: 4.5 out of 5.

17. Rolling Stones: Exile on Main Street

(1972., Velika Britanija)

Nema na njemu najpoznatijih hitova, ali „Exile on Main Street“ se smatra najboljim albumom Stonesa. U trenutku kada su snimali ovaj dvostruki album, pobjegli su iz Britanije u Francusku, kako bi izbjegli plaćanje poreza i snimali u podrumu vile koju je iznajmio Keith Richards konstantno urokan heroinom. Mick Jagger je svoje vokale snimao kasnije u studiju u L.A., jer su mu se navodno gadile te rokerske orgije pa u većini francuskih sessiona nije niti sudjelovao. No, ta sirovost, raskalašenost  i disfunkcionalnost benda koji duboko obožava američku izvornu glazbu je i stvorila album vrijedan obožavanja.

Rating: 4.5 out of 5.

18. Pixies: Surfer Rosa

(1988., SAD)

Kao i uglavnom sve što su Pixies napravili i njihov prvi album zbunjuje i baca iz ravnoteže slušatelja naviklog da se njegovi žanrovi ne miješaju s drugima, njegova melodija s bukom i obrnuto. Kao i većina onoga što su Pixies napravili i „Surfer Rosa“ je izbačena uglavnom iz glave Black Francisa bez puno objašnjenja i konteksta koji bi samo poremetili neposredno iskustvo ovoga zvuka.

Rating: 4.5 out of 5.

19. Van Morrison: Astral Weeks

(1968., Velika Britanija / SAD)

Van Morrisonov vokal, oslobođen svega što bi ga moglo sputavati grmi i fijuče nad krajolikom što ga je izgradila skupina muzičara koji su do tada uglavnom svirali jazz s legendama. Bez puno njegovih uputa, prateći njegov glas i gitaru, svirajući ono što osjećaju slušajući ga, pomogli su mu da napravi jedan od najfascinantnijih albuma folk, rock i blues glazbe.

Rating: 4.5 out of 5.

20. Neutral Milk Hotel: In the Aeroplane over the Sea

(1996., SAD)

Izuzetna toplina i pristupačnost ovog emocionalno sirovog, zvučno distorziranog i glazbeno pustolovnog albuma dovela je do toga da u vrijeme kada je Internet još uvijek tražio sebe i svoje ljubimce van mainstream medija drugi album Neutral Milk Hotela postane legendarnim i voljenim. Kako to ponekad biva, ogoljene sirove emocije i ranjiva unutrašnjost Jeff Manguma koji je predvodio bend i stvorio njegove začudne lirske pejzaže nisu mogle podnijeti slavu i zahtjevne turneje i live nastupe pa je bend ostavio na mirovanju sljedeće skoro desetljeće i pol. Internet nije mogao mirovati pa je nakon nekog vremena nastavio dalje.

Rating: 4.5 out of 5.

21. Sonic Youth: Daydream Nation

(1988., SAD)

Svojom vještinom za proizvođenje buke i njenim spajanjem s psihodeličnim melodijama Sonic Youth su pokazali koje sve mogućnosti američka underground glazba ima. Nakon ovog svog petog albuma više nisu bili underground, potpisali su za veliku kompaniju, a otvorili su onda put za sve velike bendove koji su se nakon njih digli iznad zemlje.

Sonic Youth: Daydream Nation

Rating: 4.5 out of 5.

22. Fleetwood Mac: Rumours

(1977., SAD / Velika Britanija)

“Rumours“ je album koji budi tihu fascinaciju. Lako ga je gurnuti u stranu i zanemariti kao svjesni pokušaj rock banda da napravi pop album i postane komercijalniji. Što je, Fleetwood Macu, naravno, uspjelo, album je postigao trenutni uspjeh, u prvih se mjesec dana prodao u 10 milijuna, a do danas preko 40 milijuna primjeraka. Međutim, ispod ispeglane produkcije, savršenih harmonija, vještog baratanja instrumentima i lirskih vokala se krije nešto vrlo čudno. Članovi benda su prolazili kroz prekide i krize u vezama što je dovelo do toga da je ovo jedinstveni pop rock album o bijesu, tjeskobi i bježanju od sebe.

Fleetwood Mac – Rumours

Rating: 4.5 out of 5.

23. Portishead: Dummy

(1994., Velika Britanija)

Treba se puno toga poklopiti kako bi prvi album nekog izvođača bio važan na tako mnogo razina. „Dummy“ je definirao ono što danas poznamo kao trip-hop svojim sporim razvučenim ritmovima preko kojeg su se rastapale melodije i vokali koji kao da su snimljeni za soundtrack filma montiranog od beskrajnih crno-bijelih kadrova kišnih eksterijera ili mračnih i zadimljenih interijera u kojima junaci bezuspješno tragaju za smislom životne situacije u kojoj se nalaze. Da, to je soundtrack za film Bele Tarra.

Portishead: Dummy

Rating: 4.5 out of 5.

24. Radiohead: The Bends

(1995., Velika Britanija)

Melankolični visoki muški glasovi nisu nikada bolje zvučali u pratnji nabrijanih gitara i vanzemaljskih klavijatura, nego na „The Bends“ Radioheada. To je bio tek drugi album benda koji stalno želi pobjeći od sebe. Tada su željeli pobjeći od svog prvog albuma „Pablo Honey“ i svog najvećeg hite „Creep“ (za što ih u niti jednoj verziji ove priče ne bismo mogli kriviti). Kasnije je trebalo pobjeći i od ovih gitara, ali u tom trenutku vremena bili su bend s grandioznim zvukom za velike pozornice koji nitko nije uspoređivao sa najvećim suvremenicima i sunarodnjacima Oasis i Blur. Ne, pričali su tada svoju priču. Koja je dovela do Coldplaya, ali to je druga priča.

Radiohead: The Bends

Rating: 4.5 out of 5.

25. Rolling Stones: Beggars Banquet

(1968., Velika Britanija)

Niz albuma Rolling Stonesa koje stavljamo na ovu listu počeo je „Beggars Banquetom“. Bio je sedmi njihov britanski album i očito je da su do njega sazreli. Bio je to i zadnji album na kojem na čijim sessionima je svirao Brian Jones. Ne baš redovito i suvislo uslijed problema s narkoticima i emocijama, ali bi se koji put ipak pojavio. Bio je to vjerojatno i album na kojem su Stonesi odlučili kakav to bend žele biti, uronjeni u taj izvorni američki rythm’n’blues zvuk bez ulaska u pop i psihodeliju u kojima se nisu osjećali toliko doma.

Rating: 4.5 out of 5.

26. Rolling Stones: Let It Bleed

(1969., Velika Britanija)

Blues, gospel, country i rock se isprepliću na albumu koji stvara nelagodu svakim slušanjem. Nije da je to loša stvar, dapače. Možda je to količina heroina i ostalih opijata koji su kolali kroz žile članova benda, možda je to bio svijet oko njih koji je gorio i krvario na sve strane, ali atmosfera koja se stvara zvukovima koji izlaze iz zvučnika nije ugodna. Nema zadovoljstva (niti zadovoljštine) u svijetu koji na kraju proizvodi samo bol. Bit će da je to blues.

Rolling Stones: Let It Bleed

Rating: 4.5 out of 5.

27. Neil Young; After the Gold Rush

(1970., SAD / Kanada)

Treći studijski solo album Neila Younga je bio zamišljen kao soundtrack za istoimeni film po scenariju koji je napisao glumac Dean Stockwell. Film nije nikada snimljen, scenarij je izgubljen, a Stockwell je jednom prilikom objasnio da je priča bila o kraju svijeta, s dosta mračnih i okultnih elemenata. Ne znam za ovaj okultni dio, ali album je mračan i melankoličan, pun slomljenih srca i samoće, baš kao što bi i kraj svijeta bio.

Rating: 4.5 out of 5.

28. Michael Jackson: Thriller

(1982., SAD)

“Thriller“ Michael Jacksona je najprodavaniji album svih vremena s potvrđenih 66 milijuna prodanih primjeraka. Na vrhuncu prodaje i popularnosti, nakon što su početkom 1983. izašli singlovi i prateći video spotovi za „Billie Jean“ i „Beat It“ prodavao se u milijun primjeraka tjedno. No, sa kratkim filmom naslovne pjesme je album postao više od komercijalnog fenomena, postao je kulturnim i civilizacijskim standardom, nešto što je trebalo imati doma, poput kućanskog aparata ili automobila. Michael Jackson se prikazao kao ultimativni zabavljač, onaj koji vlada pisanjem i izvođenjem glazbe, live nastupom, koreografijom, multimedijskom promocijom i biznisom, jer je prvi koji je isposlovao tadašnjih 2 dolara od prodaje svakog albuma.

Michael Jackson – Thriller

Rating: 4.5 out of 5.

29. The Beatles: Abbey Road

(1969., SAD)

„Abbey Road“ je posljednji album koji su Beatlesi snimili i zadnji trenuci koje su proveli zajedno u studiju. Lennon i McCartney niti u jednom trenutku nisu prestali tragati za novim idejama i rješenjima u studiju, stvarajući neke nove zvukove u pop glazbi, dok je George Harrison dodao dvije svoje sjajne stvari „Something“ i „Here Comes the Sun“. Poneki kritičar je u to vrijeme predbacio pretjeranu produkciju albuma. No, takav studijski pristup  je tijekom sljedećeg desetljeća postala norma iz koje je stvoren prog-rock kakvog danas poznajemo.

The Beatles – Abbey Road

Rating: 4.5 out of 5.

30. Bob Dylan: Blonde on Blonde

(1966., SAD)

“Blonde on Blonde“ se smatra prvim duplim rock albumom, Bob Dylan ga je snimio usred najplodnijeg i najzaposlenijeg dijela svoje karijere. Bio je to i vrhunac kojeg nikad nije nadmašio. Nakon „Bringing It All Back Home“ i „Highway 61 Revisited“ od godine prije na kojima se uštekao u struju i počeo sirati rock i blues što mu njegova folk sljedba nije oprostila, napravio je 1966. album u kojem je njegova kreativnost eksplodirala u svim smjerovima odjednom. Rock, blues, balade, folk, country i psihodelija – sve je to bio Bob Dylan u svom najboljem izdanju.

Rating: 4.5 out of 5.