Devo: Q: Are We not Men? A: We Are Devo

Mehanički i lišen svake emocije „Q: Are We not Men? A: We Are Devo“ je konceptualni album benda koji je i sam bio koncept.

Devo: Q: Are We not Men? A: We Are Devo; 1978.; Warner Bros; Post-punk, New Wave

Prvi album Devoa je spektakularno ambiciozan. Članovi benda su se okupili još 1973. na faksu i razvili svoju „ideju“ devolucije. Bila je to više šala, nego stvarna teorija, ali politički i društveni kaos u zemlji i svijetu je pokazao da mora biti da su u pravu. Čovječanstvo, umjesto da napreduje (evoluira) je u post-industrijskom dobu počelo nazadovati (devoluirati) razvijajući mentalitet krda. Snimili su kratki film, odnosno glazbeni video, „The Truth About De-Evolution“, a kako su ga ljudi zamijetili, shvatili su u bendu kako bi svoj projekt mogli dići ne višu razinu.

Glas mehaničkih slugu

Riječ je bila o vrlo inteligentnim tipovima koji su neumorno vježbali dok nisu postali stvarno dobri sa svojim instrumentima. Mehanički, ponavljajući zvuk na ploči nije produkt programiranja kompjutora, nego ljudskog rada koji želi zvučati kao kompjutor kako bi naglasio dehumanizaciju i poglupljivanje ljudske rase. Oni svoje pjesme interpretiraju poput glupih robota, nekih egzistencijalno zbunjenih mehaničkih slugu galaktičkih gospodara na svemirskom brodu koji je na predugoj misiji u nepoznatom svemiru. U njihovim glasovima nema emocije, melodija je ogoljena, a opet sav očaj, paradoks i frustracija postojanja u suvremenom društvu (manje-više tridesetak godina) je prisutna u svakom zvuku ploče. Kontekst je jasan i objašnjen, njihova zvučna i scenska pojava je samo njegov odraz.

Devo se zabavljaju i zabavni su. Dok je njihov koncept vrlo ozbiljan, oni sve rade da bi se sprdali s njim. Glumataju u studiju i na pozornici , stvaraju predstavu kako bi prenijeli poruku. Vještina s kojom to rade je, zapravo, impresivna. Oni nisu napravili svoju verziju rock’n’rolla. Ne, napravili su svoju verziju popularne glazbe. Najviše to možemo vidjeti na obradi „Satisfaction“ Rolling Stonesa. Potpuno masakriranje bezvremenog hita napravljeno je na superioran način, stvaranjem poptupno novog zvučnog krajolika čupanjem njegove kralježnice i stavljajući na njegovo mjesto hidraulični čekić upravljan umjetnom inteligencijom. Baš kako bi i s ljudskom rasom napravili galaktički gospodari zamijenivši je puno korisnijim i naprednijim robotima.

Joy Division: Closer

Closer je drugi i posljednji album Joy Divisiona, izdan par mjeseci nakon što si je Ian Curtis oduzeo život. Mračan, atmosferičan i zlokoban bio je ključni album za prelazak rock glazbe u post-punk period.

Joy Division: Closer; 1980.; Factory; Post –punk, Gothic Rock

S četiri od devet pjesama koje traju oko šest minuta, jasno je da to više nije bend kojeg zanima punk brzina, agresija i direktnost koji su ih potaknuli da počnu svirati. Joy Divison su svirali sporo. Na pločama je svaki instrument, računajući i vokal, bio izdvojen i sa svoje strane gradio tu mračnu zvučnu grobnicu nabijenu energijom. Producent Martin Hannett je to učinio, potpuno ispeglao zvuk benda koji je live bio težak i agresivan kako možemo vidjeti i na snimkama koje su ostale sačuvane, od kompilacije „Still“ do videa na YouTubeu. Članovi benda su to, navodno, mrzili, ali nisu imali izbora, jer tada jednostavno nisu ništa još znali o studijskom snimanju. I bolje, jer je ta produkcija stvorila zvuk Joy Divisiona i cijeli jedan novi podžanr rock glazbe – gothic rock.

Stavimo gothic u gothic rock

Ian Curtis na momente zvuči kao Vincent Price koji u offu komentira zlokobne događaje koji se zbivaju u Roger Cormanovoj produkciji ekranizacije Edgara Allana Poea. Bubnjevi drže jednoličan ritam koji se vrti u krug, bas prati plesni ritam i čak daje melodiju, dok gitara zanemaruje slijed akorda, nego se bavi stvaranjem zvukova koji doprinose atmosferi svake pjesme Na momente je gitara i izbačena, a umjesto nje su ubačeni sintetski zvukovi. U svemu tome Ian Curtis pjeva o unutarnjoj rastrganosti, usamljenosti i ostalim uzrocima duševne boli. Nitko, kako kažu, od članova benda nije shvaćao u tom trenutku da on pjeva o sebi. Smatrali su da to pjesnik kupi impresije iz svijeta oko sebe. No, sada znamo kako su njegova epilepsija, lijekovi koje je zbog nje uzimao i nesređen privatni život vjerojatno uzrokovali da si oduzme život sa samo 23 godine.

Time je cijeli bend i njegova diskografija ostao obilježen. Nesrećom njegovog frontmana koja je opjevana na njihovim albumima, a kojem je „Closer“ kao neki epitaf. No, „Closer“ je puno više od toga. Izuzetno hrabar i važan album koji je otvorio put za nekoliko glazbenih pravaca. Čak je i New Order, kojeg su ostali članovi osnovali par mjeseci nakon ovoga počeo graditi svoj zvuk na idejama koje su ispitivali uvodeći u neke pjesme sintesazjere i izbacujući gitare. „Closer“ je već album uz koji se može plesati. Ne na baš oku lijep način, onako rastrgano, poput Iana Curtisa, ali opet, može se. A ples stvara ugodu i zadovoljstvo. Što nas ostavlja permanentno zbunjenima, jer tako ne doživljavamo gothic rock.

Izdanja Joy Divisiona koja morate poslušati

Closer; 1980.

Unknown Pleasrues; 1979.

Still; 1981.; kompilacija neobjavljenih materijala i live snimka

Substance; 1988.; kompilacija singlova

Warsaw; 1994.; planirani, ali nikada izdani prvi album

I.P.