Miles Davis: Kind of Blue

Miles Davisovo traganje za savršenstvom dosegnulo je svoj vrhunac na albumu „Kind of Blue“. A ako je to savršeni Miles Davis, onda je to i savršeni jazz.

Miles Davis: Kind of Blue; 1959.; Columbia; Modal jazz

„Kind of Blue“ je album koji će slušati i oni koji ne slušaju jazz. Uronjen u melodije, naravno da je pristupačan slušateljima koji vole prije svega pop glazbu. No, namjera Miles Davisa nije bila da napravi pop album. Ne, on je tragao za granicama svoje kreativnosti i mogućnošću improvizacije kako u studiju tako i na pozornici i došao do modalne strukture koja ne robuje praćenju ustaljene sheme akorda, nego logiku ima u melodijskim obrascima. To mu je omogućilo da u studio dođe s okvirnim idejama oko čega će se pojedina melodija vrtiti, a  da njegovi glazbenici onda improvizacijom naprave nešto od toga. S obzirom da je među glazbenicima u tom trenutku imao John Coltranea na tenor saksofonu, Cannonball Adderleya na alto saksofonu i Bill Evansa na klaviru, snimljeno je izdanje koje je postalo najprodavanija jazz snimka ikada. Još genijalnije, to su složili iz svega dvije svirke.

Utjecaj na pop glazbu

Osim njegove popularnosti, „Kind of Blue“ je i izrazito utjecajan album u svijetu jazza i u svijetu popularne glazbe. Kasnija solo karijera John Coltranea bila je obilježena iskustvima u modalnom jazzu koje je imao s MIles Davisom. Soul, funk, ambijentalna glazba pa i kasnija elektronska glazba bila je pod utjecajem onog što je ovdje napravljeno. Ideja da glazba stvara okruženje, da može ići u više smjerova odjednom, a  ne pratiti određenu priču ili slijed, naravno, fascinirala je mnoge. Davis i njegova ekipa, s druge strane, inspirirali su se klasičnom glazbom i glazbenom teorijom koja je govorila upravo o onome što su napravili. Legendarni pijanist Bill Evans je ovdje učinio mnogo. S obzirom da je svim glazbenicima ostavljena mogućnost improvizacije, njegov jedva čujni klavir, vještina i znanje u većini snimaka stvaraju okvir  na kojem se grade tuđe ideje i improvizacije.

Slušali ili ne slušali jazz, da bismo razumjeli popularnu glazbu moramo slušati „Kind of Blue“. Kako je album pomaknuo percepciju jazza i popularne glazbe 1959. godine, tako to čini i svima koji ga čuju svih godina nakon toga.

Albumi Miles Davisa koje morate poslušati

  1. Kind of Blue; 1959.
  2. Birth of the Cool; 1950.
  3. Bitches Brew; 1969.
  4. Sketches of Spain; 1960.
  5. In a Silent Way; 1969.

I.P.

Portishead: Dummy

Ono što je do tada bilo poznato kao bristolski zvuk, nakon prvog albuma Portisheada počelo se nazivati trip-hop. „Dummy“ je napravio golemi utjecaj u više glazbenih arena.

Portishead: Dummy; 1994.; Go! Beat; Trip hop

Rejveri su trebali neku glazbu za chill out, za spuštanje, došao je „Dummy“ i dobili su više spuštanja nego li što su trebali. Nitko od uključenih u projekt nije bio dio te scene, nisu bili niti bend u pravom smisli riječi, niti većinom glazbenici. Geoff Barrow koji je pokrenuo cijelu stvar je bio fan hip-hopa, načina na koji se u tom žanru semplira, koristi tehnologija i vrte ploče. Adrian Utley je bio jazz gitarist, a beth Gibbons je uglavnom pjevala po doma. No, onime što su pojedinačno i grupno napravili su pokazali da su genijalci.

Soundtrack za film

„Dummy“ je album atmosfere, mračan i uznemirujući ako dozvolimo da nas ponese. Vjerojatno je najbolji način da ga se sluša u mračnoj sobi s dobrom ozvučenjem pa da pustimo da se slike iz njega odvijaju u našoj glavi. Jedino, zašto bismo to napravili? Želimo da nas obuzme taj očaj i bol prisutan u glasu Beth Gibbons dok pjeva o – očaju i boli? Niti albumi The Curea nisu bili toliko depresivni početkom osamdesetih. Tama je ovdje gotovo vidljiva, možemo album zamisliti kao soundtrack za crno-bijeli SF ili horror film B produkcije, tamo gdje nije bilo novaca za specijalne efekte pa se redatelj morao pouzdati na neosvijetljene scene obuhvaćene maglom u kojoj se skriva jeziva i neumitna prijetnja. A glazba je tu da znamo da je prijetnja došla i da nema izgleda da brzo prođe.

Način na koji je to izveden je izuzetno spektakularno nerdovski. Snimili bi stvar, a onda bi ju krenuli digitalno usporavati ili semplirati da bi dobili završnu verziju. Ili bi je otisnuli na vinilu pa bi je Barrow skrečao i to umiksavao u ono što je već želio dobiti. A dobio je album s 10 izuzetnih stvari, bez nekog slabog momenta koji nastavlja živjeti u onom mraku i magli u kojima nikada ništa ne umire, ljubav je vječna, kao i patnja zbog prolaznosti života.

Fugazi: Repeater

Bio je ovo manifest, temelj na kojem su Fugazi izgradili sve što su kasnije napravili. Bend koji točno zna što želi i neće vas pitati za dozvolu da to napravi.

Fugazi: Repeater; 1990.; Dischord; Post-hardcore

Puno je slojeva na prvom LP-ju Fugazija. Tu su te dvije gitare, ona Iana MacKaya i ona Guy Picciotta, koje kao da sviraju jedna protiv druge. MacKay i Picciotto, k tome, izmjenjuju se iz pjesme u pjesmu na glavnom vokalu, a svoje vokalne dionice pjevaju iz nekih potpuno drugačijih prostora. Ne smijemo niti zaboraviti spomenuti ritam sekciju, bas Joe Lallya i bubanj Brendana Cantyja, razigranu, čvrstu i melodičnu koja gradi podlogu na kojoj se zbiva prije spomenuti organizirani kaos.

Fugazi sviraju i vrište s punkerskom energijom, ali njihova glazba nije namijenjena skakanju i vrištanju. Ona je namijenjena pažljivom slušanju. I vrištanju. Momci imaju toliko toga za reći i poručiti kao i što su imali u svojim ranijim bendovima Minor Threat i Rites of Spring. Ian MacKay je pomogao definirati straight-edge filozofiju, hard-core punk bez droge, alkohola, nasilja i uglavnom bez seksa. Ovdje je filozofiju nadogradio. On je glazbenik i vlasnik izdavačke kuće, a u svom biznisu drži se sličnih moralnih načela. Nije profit na prvom mjestu, izdavačka kuća je tu samo kao platforma koja će omogućiti da njihova umjetnost, a i umjetnost drugih dođe do publike. Pri tome sve rade sami, nemaju menadžera, nemaju merchandizing, niti im koncerti na vrhuncu popularnosti nisu bili skuplji od 15 USD. Uz to, prodali su nekoliko stotina tisuća ovog albuma. Zvuči kao ozbiljan i uspješan biznis.

Nisu nikada dopustili da postanu ono što su kritizirali, na ovom i na drugim albumima. Fugazi su možda preozbiljno sebe shvaćali, ali u onome što su radili bilo je puno čistoće i ljepote pa to može biti opravdanje. I možemo reći da nije niti bitno. „Repeater“ je slojeviti album, čak je i u naslovu ona prisutna. MacKay je objašnjavao da tu ima i inspiracije „Revolverom“ The Beatlesa, Naslov se najviše obraća suvremenom svijetu i životu, situacijama koje se stalno ponavljaju i melju nas. A možda se odnosi i na recepciju albuma, jer on je toliko dobar da ga možemo slušati na repeatu do beskraja.

I.P.

Sonic Youth: Daydream Nation

Stavljanjem petog albuma Sonic Youtha u kontekst mora nam biti još draži, ljubitelji ploča moraju voljeti album koji su napravili ljubitelji ploča.

Sonic Youth: Daydream Nation; 1988.; Blast First; Avant-rock, alternative rock, indie rock, art punk

Sonic Youth je jedan od onih bendova za koji smo sigurni da je jedino ograničenje u onome što mogu napraviti stvarno samo u onome što mogu napraviti. Bio je ovo zadnji njihov album prije prelaska na major label, ali niti nakon toga nisu usporili, postali su još veće ikone onoga što predstavljaju. A oni sami predstavljaju američku underground glazbu 80-ih, u to nema sumnje. Kao i cijela scena, izrasli na punku, ali otišli puno dalje, u svim smjerovima odjednom, samo da vide što se tamo nalazi. Osjećaj slobode i lakoće s kojom oni slažu slojeve buke i melodije mora fascinirati.

Talent i vještina kojim barataju svojim instrumentima kako bi od njih napravili nešto više od pukog instrumenta iz kojeg izlaze prepoznatljivi zvukovi omogućuju im da stvaraj zvučni krajolik u kojem će se miješati njihove ideje o glazbi s utjecajima iz filma, književnosti i umjetnosti uopće. Jer, punk rječnikom govoreći, oni su art nerdovi, nisu rock zvijezde. Ekipa koja konzumira art i pop kulturu i, kako je to postalo jasno, dosta razmišlja o njima i skroz je uronjena u njih. Ono, stvarno dosta. Stoga su možda tada predstavljali nekima strano tijelo u čistom tijelu američkog undergrounda (pogotovo nakon njihovog, tada skandaloznog, prelaska u redove majora), ali ti neki su propustili poantu onoga što znači underground, indie ili alternativa. Znači da radiš po svome i ostaneš dosljedan sebi bez diktata scene, publike ili izdavača. Sonic Youth su cijelu karijeru to i ostali.

Stoga je ovaj album monumentalan primjer onoga što nesputani grupni genij može proizvesti kada se poklope uvjeti za to. Bogato umjetničko zaleđe, inteligencija talenata u pitanju, scena željna avanture i izazova, te golema američka prostranstva su proizvela ovu ploču.

Azra: Ravno do dna

Masni, žestoki i energični balkanski anarhizam Johnnyja Štulića komprimiran je na čudesnom trostrukom live albumu. Među 44 se našlo i 14 do tada neobjavljenih pjesama.

Azra: Ravno do dna; 1982.; Jugoton; rock, new wave

Album je snimljen 21. listopada 1981. u Kulušiću na jednom od sedam uzastopnih koncerata. Johnny nije želio Dom sportova (zaželio ga je kasnije), nego je htio svirati live tamo gdje se dobro osjećao, u klubu s direktnim doticajem s publikom. Planirano je pet dana, ali zbog interesa dodana su još dva. Snimka na albumu je onakva kakvu ju je bend odsvirao te večeri, u jednom dahu. Snimka je savršeno vjerna, čuje se i razgovor publike, zahvaljujući vrhunskim toncima i vrhunskoj tehnici koja je bila na raspolaganju.

Kreativna eksplozija

Azra je tada bila u svojoj najboljoj postavi, s Borisom Leinerom na bubnjevima i Mišom Hrnjkom na basu. Bili su uštimana mašina, probe su imali po pet-šest sati dnevno, što se ovdje i čuje. Štuliće je pisao pjesme kao na traci, u hodu, jednostavno su ispadale iz njega. Svu tu energiju, maničnost i kreativnost je trebalo nekako kanalizirati. Azra je prvi, istoimeni, album objavila 1980., zatim dvostruki „Sunčana strana ulice“ 1981. slijedio je ovaj 1982., a iste godine izlazi i dvostruki „Filigranski pločnici“. U tri godine je izašla količina materijala od koje bi neki drugi bend živio više od desetljeća.

Legendarni status Johnnyja Štulića na ovim prostorima dolazi iz njegove sposobnosti da se odmetne od svih i da na kraju ispadne pobjednik. Tako je barem bilo. On je hajduk, bandit, lik iz narodnih priča koje je kasnije u životu i onome što mu je ostalo od karijere sakupljao i pokušao prenijeti u svoj medij. Najpoznatiji je po svome daru da ispriča urbanu priču, da da komentar na svakodnevicu, kaže ono što bi svi htjeli, a nitko se ne usudi reći. Kad mu je išlo, išlo mu je spektakularno, uz kombinaciju rocka, narodne duše i imaginacije.

I.P.

John Coltrane: A Love Supreme

Duhovno buđenje u četiri stavka je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih jazz albuma svih vremena. “A Love Supreme” je dokaz genija John Coltranea i njegovog kvarteta, te koliki utjecaj na svijet i život glazba može imati.

John Coltrane: A Love Supreme; 1965.; Impulse!; Modal jazz, avant-garde jazz, free jazz, hard bop, post-bop

Cijeli svoj život od 40 godina je John Coltrane bio muzičar. Ostavio je iza sebe više od 50 snimaka, ali do 30-e se mučio s alkoholizmom i ovisnošću o heroinu. Tada je doživio duhovno otkrivenje pa je do svoje prerane smrti od raka jetre snimio niz albuma kojima je želio to svoje iskustvo prenijeti slušateljima. Na niti jednom nije to više uspio nego na „A Love Supreme“, suiti sastavljenu od četiri dijela, „Acknowledgment“ („Buđenje“), „Resolution“ („Odluka“), „Pursuance“ („Traganje“) i „Psalm“ („Otkrivenje“).

Nazivi stavaka opisuju duhovni put koji počinje od shvaćanja da postoji duhovna razina postojanja. Nakon toga slijedi odluka da se ostane na tom putu. Slijedi traganje za spoznajom Božanskog, a na kraju dolazi prosvjetljenje. Ovome možemo vjerovati čisto samo zbog intenziteta izvedbe Coltranea i njegovih muzičara. Svu svoju emociju, sve svoje duhovno iskustvo je unio u snimku koja je završena za jedan dan, 9. prosinca 1964. On svira sa žarom, ali ne žestoko i agresivno. Sretan je što može podijeliti božansku ljubav koju je otkrio s drugima i svira samo za to.

Svetac Coltrane

U svome traganju Coltrane nije bio ograničen na jednu religiju. Iako potječe iz kršćanske obitelji u kojoj su neki članovi bili i svećenici. Učio je i islam, hinduizam, budizam, kabalu, astrologiju i grčke filozofe. Za njega je Bog bio Ljubav i vjerovao je da ga svatko svuda može naći. Rekao je kako vjeruje u sve religije. Jedna crkva, ista koja je to učinila s Charlie Parkerom, proglasila je John Coltranea svecem. Nešto što bi on sigurno i odobrio, tragajući za time za čime je tragao. „A Love Supreme“ je izuzetno putovanje, album koji nas uhvati u vrtlog i nježno nas nosi kroz astralne predjele duha. Ukoliko ne pratimo njegov smisao, propustit ćemo dosta, ali ostat će nam dovoljno da ostane jednim od najboljih albuma svih vremena.