Nirvana: Nevermind

Mane je u drugom Nirvaninom albumu tražio čak i Kurt Cobain, ali bez obzira što nije punk ploča kakvu je htio napraviti, Nevermind je nulta točka iz koje je alternativa postala mainstream. Prije Nirvane su alternativni bendovi poput, recimo, Husker Du i Sonic Youth potpisali za velike izdavačke kuće, ali niti oni niti kuće nisu očekivali da bi njihova glazba mogla promijeniti ono što će klinci koji gledaju MTV slušati. Bendovi su dobili veću prisutnost u prodavaonicama ploča, a izdavačke kuće dio profita sa scene koja je uglavnom održavala samu sebe. Niti s Nirvanom Geffen nije očekivao ništa više, priča kaže da bi bili zadovoljni s 250.000 prodanih primjeraka. A prodalo ih se 25 milijuna. Zašto i kako, trebalo se spojiti svašta da se to ostvari.



Krist Novoselic će u jednom intervjuu godinama poslije priznati da su krali ideje od svih, od Beatlesa do Sex Pistolsa, što nije iznenađenje s obzirom na očigledne inspiracije Bostonovim „More than a Feeling“ za „Smells Like Teen Spirit“ i Killing Jokeovim „Eighties“ za „Come as You Are“. Svi u bendu su još za trajanja govorili da ovo što oni rade, kombinacije melodije s bukom, prelaska iz brzog u spori ritam već prije njih dugo rade Husker Du i Pixies. No, trebala je, vjerojatno, Kurtova karizma, njegov glas u kojem se osjećala nježnost i bol u isto vrijeme da bi se zainteresirala cijela jedna generacija i popušila ga kao svog idola. „Nevermind“ je proizvod napravljen da bi se puštao na radiju, da bi se osigurala njegova komercijalnost pa je zvuk instrumenata kompaktan i ispeglan i manična energija koju je bend posjedovao je ovdje pripitomljena, ali je ipak bend zadržao svoju autentičnost.



Kakvu god manu pokušavali naći u njemu, „Nevermind“ je i dalje sjajan i uzbudljiv album. Kurtov dar za pjevanje i skladanje melodija je izuzetan bez obzira kime se inspirirao. Dave Grohl je postao superstar i pokazuje sav svoj talent treće desetljeće nakon što je ovdje poubijao bubnjeve. Puno je talenta i energije ovdje da ne bi ostalo ubilježeno u naborima vremena.

Rating: 4.5 out of 5.

Pixies: Doolittle

Ludilo Pixiesa je na njihovoj trećoj ploči “Doolittle” dosegnulo vrhunac, a opet njihov zvuk približilo milijunima slušatelja. Pixies su, dopuštamo, naime, i raspravu o tome, najvažniji američki bend osamdesetih bez kojih, kako i sami priznaju, ne bi bilo i prepoznatljivog zvuka puno većih bendova poput Nirvane i Radioheada. Prve njihove ploče, mLP „Come on Pilgrim“ i LP „Surfer Rosa“ su bile hvaljene i stekle fanove većinom u Britaniji, ali tek s „Doolittleom“ su postali svjetski poznati bend. Ispeglana produkcija učinila je da strahovit dar Black Francisa, njihovog frontmena i glavnog autora pjesama, za melodiju i kontroliranu buku dođe do izražaja. No, bez obzira na produkciju, sirova energija u svakoj snimci je prilično osjetna.



„Doolittle“ je prekrasan album zbog kojeg ćete se uloviti da pjevušite bizarne tekstove o sakaćenju, beskućnicima, seksualnoj opsesiji i gomilu besmislica koje čine kolaž zvukova i riječi od kojih je inače i sačinjen opus ovog benda. Ljepota melodija s jedne strane, s druge strane bizarna ikonografija, ali u suštini sirovi rock album s dovoljno snage da pokrene nekoliko žanrova s obje srane oceana. Kurt Cobain je većinu svojih pjesama napisao na tiho-glasno-tiho dinamici pjesama Black Francisa. Thom Yorke je gledajući njihov nastup uživo konačno odlučio što želi napraviti i kaka zvuk treba imati Radiohead. I „Doolittle“ je sigurno začeo ono što se dogodilo 90-ih kada je sva kreativnost i ludilo alternative rocka prodrla na MTV i mainstream ljestvice popularnosti.



Rijetki su albumi u kojima možemo prepoznati prijelomnu točku u povijesti pop i rock glazbe, a još su rjeđi oni koji su napravljeni s toliko radosti, energije, talenta, ideja, ludila  i jednostavne želje da svi uživaju u onome što sviraju i slušaju.

Rating: 5 out of 5.

Izvođač: Pixies

Naslov: Doolittle

Godina izdanja: 1989.

Zemlja izdanja: SAD

Izdavač: 4AD / Elektra

Žanr: Alternative rock


Gorillaz – Demon Days

Uvriježeno je mišljenje vladalo da sve što Damon Albarn napravi smrdi pretenciozno. Za „Demon Days“ bi se svašta moglo reći pa i to. No, drugi album Gorillaza se  tu oznaku će ponijeti ponosno, jer godinama nakon što je nastao i dalje zvuči kao soundtrack svijeta u kojem živimo li onoga koji nas čeka kada se sutra probudimo. Damon Albarn je samo to znao prije nas, nije njegov problem što smo se mi kasnije uključili.



Svaki soundtrack će željeti zvučati veće od (virtualnog) života koji prati, to je jednostavno tako. „Demon Days“ vadi sve te demone od kojih čovječanstvo odvraća pogled na površinu. Ratovi, nasilje (čak i među djecom), klimatske promjene, ovisnost o nafti, depresija, ovisnost i opće uništenje prirode i društva su ono u što nas tjera da gledamo pažljivo semplirajući u uvodu temu iz filma „Zora živih mrtvaca“ kako ne bi propustili poantu. Već smo mrtvi, svuda oko nas je tama, možemo li pri tome zaplesati? Jer, prilike za ples ovdje također imamo. Producent je bio Danger Mouse, koji je baš jahao na slavi svojeg djela „The Grey Album“ na kojem je genijalno spojio Jay-Z-jeve vokale s „The Black Album“ sa semplovima s dvostrukog albuma The Beatlesa kojeg zovemo „The White Album“. Najveći su hitovi ostali „Feel Good Inc.“ na kojem su gostovali hip-hop legende De La Soul, te „DARE“ na kojem je glavni vokal otpjevao Shaun Ryder, frontman Happy Mondaysa. Ovim plesnim ritmova nas Gorillaz vode širom svijeta, ima ovdje i oponašanja harmonija Beach Boysa, folka, afro-beata, te jednostavnog rokanja gitarama i bubnjem. Dojam je, ipak, više elektronski, sve vuče više prema hip hopu i trip hopu, nego prema brit popu. S njegovim mračnim temama, pojam koji se veže uz njega je dark pop.



„Demon Days“ je lakše voljeti kako vrijeme prolazi, jer je i napravljen za neki kasniji dojam, a ne onaj prvi. Ne pušta nas da se opustimo i utonemo u njega, nego nas vuče u svoju tamu, te nas onda pušta da nam se jeza polako diže uz kralježnicu.

Rating: 4.5 out of 5.

Izvođač: Gorillaz

Naslov: Demon Days

Godina izdanja: 2005.

Zemlja izdanja: Velika Britanija

Izdavač: Parlophone Žanr: Dark pop, trip hop, hip hop, art rock, alternative rock


Weezer: Pinkerton

U krajoliku Weezerovih albuma „Pinkerton“, njihov drugi album, strši poput prekrasnog začaranog dvorca. Ili napuštene ruine, ovisno iz koje perspektive mu prilazimo.

Weezer: Pinkerton; 1996.; DGC; Alternative rock, power pop, emo, pop punk

Nakon zvjezdanog statusa koji im je donio istoimeni (plavi) prvijenac, Rivers Cuomo, kreativna snaga benda se osjetio slomljenim pod svim tim teretom slave i odlučio napraviti potpuno osoban album. Sve njegove misli, emocije i frustracije vezane za seks i odnose (kojih nema) iz tog doba je pokušao sažeti u 10 pjesama koje je bend producirao sam. Sirov zvuk i ogoljene muške emocije bile su ispred svog vremena, kritičari i publika ga nisu voljeli, ali su dovele do cijelog emo žanra. I vrijeme je kasnije nadoknadilo propušteno pa je album postao bendov omiljen među većinom fanova i kritičara, te se nastavio prodavati i godinama nakon.

Emo na stranu

Dugo se River Cuomo sramio onoga što je napravio na „Pinkertonu“. Isto kao što bi se sramio svatko tko se jednom pretjerano napio na tulumu pa se pred svima skinuo gol nakon što ga je ostavila cura pa da svi mogu vidjeti sve mlohave dijelove njegovog tijela, jer ga više za ništa nije briga. A onda to još pofotkao i podijelio na Instagramu. No, svatko nije Rivers Cuomo i nema ostatak Weezera uz sebe pa je to obnaživanje vlastitih emocija napravljeno uz krasne melodije i ubitačnu ritam sekciju. Količina emocija sa cijelog spektra čini ovaj album savršenim soundtrackom za emocionalni outing svake vrste, od spoznaje vlastitih emocija, do spoznaje njihove neprihvaćenosti od ostalih. Svi oni emo klinci koji su se stidljivo skrivali po podrumima mogli su izaći na vidjelo dana da pokažu svijetu što imaju i što mogu. Na sav užas ili zadovoljstvo svijeta.

Emo na stranu, „Pinkerton“ je sirov i brutalan pop album, snimljen i produciran bez kontrole i vidljivih kompromisa, iskren i bez želje da se ikome svidi, nego da bude ono što jest. I, jesmo li rekli, da pršti od emocija?

I.P.

 

5 WEEZER albuma koje morate poslušati:

Pinkerton (1996.)

Weezer (Blue Album) (1994.)

Weezer (Green Album) (2001.)

Maladroit (2002.)

Weezer (White Album) (2016.)