Lišeni bilo kakvih pretenzija osim da praše rokenrol Partibrejkers su na svom prvom albumu napravili dovoljno da postanu legendarni.

Prvijenac Partibrejkersa je izašao 1985. godine a do kraja desetljeća se na domaćoj sceni dogodila mini eksplozija garage rocka koja je kulminirala „Bombardiranjem New Yorka“ (1989.), vrhuncem domaćeg nezavisnog izdavaštva. U tome sirovom rokenrolu Partibrejkersima su bile tada ravne samo Majke. Kao i kod Gorana Bareta, i kod Zorana Kostića Caneta smo bili uvjereni da je rokenrol ono što čovjek osjeća i živi na staničnoj razini, bez obzira koliko je to dobro za njega i njegovo zdravlje (koliko je vrijeme pokazalo, nije bilo dobro niti za jednog od njih; Cane danas djeluje kao da se riješio svojih demona, a Bare kao da su ga potpuno obuzeli i da progovaraju kroz njega, poslušati posljednji album Nuspojave (2018.)).

Partibrejkers u prvih nekoliko svojih godina nisu imali bas gitaru pa je zvuk albuma prilično praskav ili prštav, žuri mu se, sve se mora dogoditi sada, nema vremena za gubljenje. Nema tih dubokih ozbiljnih tonova, sav je u rifovima, koje savršeno majstorski ispaljuje Nebojša Antonijević Anton. Ima kod njega bluesa, ali glavni su, prije svega, ritam i prodornost. Pjesme se kotrljaju jedne iza druge i među njima nema labavih mjesta. Ta nabrijanost albuma sigurno je naglašena produkcijom Dušana Kojića Koje koji je svojom Disciplinom kičme istraživao nove mogućnosti rock glazbe (imao je u svom bendu bas, svirao ga je, ali nije imao gitaru, jedini drugi stalni instrument na do tada izašla 2 albuma mu je bio bubanj koji je svirao Srđan Todorović Žika). Garage rock je 1985. bio progresivan, iako sirov, novi zvuk, iako je žanr postojao 20 godina. Bio je 1000 godina dalje od pop rocka koji se revitalizirao nakon što su punk i novi val uzbudili duhove Jugoslavije. Prljavo kazalište je te godine dodirnulo dno „Zlatnim godinama“ i tamo će ostati sljedećih 35 godina, Film je postao Jura Stublić, Bajaga je postao Bajaga, a za par godina će se u mainstreamu ozbiljno Psihomodo pop smatrati pravim rock’n’rollom.

Utoliko je prvi album Partibrejkersa ključan, jer s njime i onime što su radili kasnije održavali su rokenrol živim i štitili ga od neprijatelja.

ALBUMI PARTIBREJKERSA KOJE MORATE POSLUŠATI:

• Partibrejkers (1985.)
• Partibrejkers III (1989.)
• Kiselo i slatko (1994.)
• Partibrejkers II (1988.)
• Gramzivost i pohlepa (2002.)

Masni, žestoki i energični balkanski anarhizam Johnnyja Štulića komprimiran je na čudesnom trostrukom live albumu. Među 44 se našlo i 14 do tada neobjavljenih pjesama.

Album je snimljen 21. listopada 1981. u Kulušiću na jednom od sedam uzastopnih koncerata. Johnny nije želio Dom sportova (zaželio ga je kasnije), nego je htio svirati live tamo gdje se dobro osjećao, u klubu s direktnim doticajem s publikom. Planirano je pet dana, ali zbog interesa dodana su još dva. Snimka na albumu je onakva kakvu ju je bend odsvirao te večeri, u jednom dahu. Snimka je savršeno vjerna, čuje se i razgovor publike, zahvaljujući vrhunskim toncima i vrhunskoj tehnici koja je bila na raspolaganju.

Kreativna eksplozija

Azra je tada bila u svojoj najboljoj postavi, s Borisom Leinerom na bubnjevima i Mišom Hrnjkom na basu. Bili su uštimana mašina, probe su imali po pet-šest sati dnevno, što se ovdje i čuje. Štuliće je pisao pjesme kao na traci, u hodu, jednostavno su ispadale iz njega. Svu tu energiju, maničnost i kreativnost je trebalo nekako kanalizirati. Azra je prvi, istoimeni, album objavila 1980., zatim dvostruki „Sunčana strana ulice“ 1981. slijedio je ovaj 1982., a iste godine izlazi i dvostruki „Filigranski pločnici“. U tri godine je izašla količina materijala od koje bi neki drugi bend živio više od desetljeća.

Legendarni status Johnnyja Štulića na ovim prostorima dolazi iz njegove sposobnosti da se odmetne od svih i da na kraju ispadne pobjednik. Tako je barem bilo. On je hajduk, bandit, lik iz narodnih priča koje je kasnije u životu i onome što mu je ostalo od karijere sakupljao i pokušao prenijeti u svoj medij. Najpoznatiji je po svome daru da ispriča urbanu priču, da da komentar na svakodnevicu, kaže ono što bi svi htjeli, a nitko se ne usudi reći. Kad mu je išlo, išlo mu je spektakularno, uz kombinaciju rocka, narodne duše i imaginacije.

I.P.