The Clash su na “London Calling”, svom trećem i duplom albumu, zadržali stav, ali unaprijedili glazbeno umijeće i interese, te stvorili klasik. Da je punk mrtav, neki su govorili i koju godinu prije kada su The Clash potpisali za CBS, ali to su obične gluposti. Od samog početka se podrazumijevalo, bilo je mjerilo s obje strane Atlantika da bend potpiše za veliku izdavačku kuću, postane slavan i bogat, znate, uobičajena rock’n’roll priča. The Clash je jedan od rijetkih bendova kojima je to uspjelo i koji je preživio da priča svoju priču još koju godinu. Većina ostatka punk scene nije nikako mogla u mainstream uglavnom zbog toga jer jedni drugima nisu imali što ponuditi. Srećom, jer DIY scena koja je počela bujati širom svijeta i danas proizvodi spektakularno kreativne, energične i zanimljive rezultate daleko od mainstreama.
London Calling je je jedan od najsretnijih trenutaka u povijesti rock’n’rolla. Bend koji najozbiljnije i iskreno voli glazbu, isto tako najozbiljnije i iskreno vjeruje u svoje ideale s kojima je nastao i koje je dijelio sa ostatkom punk scene. Hrabra avantura u koju se taj četverac (moramo reći, sa čvrstim parom kormilara) uputio izrodila je dupli album koji pršti od punka, ali ne u glazbenom smislu. Od glazbenih žanrova je tu rock, reggae, funk, pop, rockabilly, hard rock, svašta što bi se mainstream publici moglo prodati u ono, ali i u bilo koje vrijeme. Iako se može činiti da je The Clash bend koji ima jače singlove nego albume (od kojih je ovaj dupli, a sljedeći je već bio trostruki), ipak je ovo album s pričom, atmosferom, bez obzira na žanrovsku raznovrsnost pojedinih pjesama.
Ovo je prije svega avantura, putovanje u potrazi za slobodom, kako kreativnog i glazbenog izražavanja, tako i u potrazi za slobodnom u vanjskom svijetu koji je zatrpan konzumerizmom, kriminalom, socijalnom nepravdom i hrpom drugih nedaća o kojima The Clash (odnosno, Joe Strummer, kao glavni autor tekstova) na London Calling govori.
Ne propusti sljedeću listu!