Dave Grohl je u dokumentarcu o Descendentsima „Filmage: The Story of Descendents/All“ rekao kako bi i danas mogao odsvirati bubnjeve cijelog ovog albuma od početka do kraja, jer toliki je utjecaj na njega imao, prije svega Bill Stevenson. Možda to najbolje opisuje album benda koji nije bio među najpoznatijima na punk sceni 80-ih, ali je bio među najutjecajnijima. K tome, ovo je vjerojatno i prvi pop-punk album. Scena je u to vrijeme rađala hardcore punk ploče i bendove, trebalo je svirati brzo i agresivno, a već desetljeće kasnije se to pretvorilo u mačo iskazivanje agresije tipova u majicama bez rukava i baseball kapama. „Milo Goes to College“ su napravili tipovi koji su voljeli i Beatlese i Sex Pistolse (i Doorse kako spominju ovdje u  jednoj pjesmi), pjevali uglavnom o curama (i njihovom manjku u svom životu), životu u suburbiji, ribolovu,  hrani, glupim tipovima koji ih okružuju i o tome kako znaju da nisu kul, ali ipak nisu luzeri.

---

---

Album i nosi potpuno adekvatan naslov, jer je nakon njega Milo Aukerman, pjevač benda otišao na faks studirati biokemiju (kasnije je doktorirao i godinama imao znanstvenu karijeru), bend je bio neko vrijeme neaktivan, zatim snimio drugi album i još dva do kraja osamdesetih. No, tu nisu stali, bez Miloa su nastavili djelovati kao All, da bi tijekom zadnjih desetljeća snimili još tri Descendents albuma a zadnjih godina ponovo djeluju kao pravi bend (u klasičnoj postavi koja se posložila u drugoj polovici osamdesetih), idu na turneje, jer je Milo dobio otkaz u zloj korporaciji i nije htio nastaviti karijeru.

---

---

Ljudi u svojim pedesetima ne bi mogli otkrivati svog unutarnjeg punkera i od toga napraviti karijeru da se iza toga ne krije nešto zaista fascinantno. Svirački, bez obzira što na njemu nastupaju tinejdžeri (osim jednog koji je 20 godina stariji od njih), prvi album Descendentsa je kompaktan, eksplozivan, artikulirani komad melodioznog punk rocka koji nema slabog trenutka. Pjesme su uglavnom sjajne sa svakim instrumentom jasno istaknutim. Bas dionice Tony Lombarda posebno dolaze do izražaja, ali je bubnjanje i persona Bill Stevensona, kako je to vrijeme pokazalo, ono što bend drži na okupu. Milo je ikona benda, njegova karikatura je na većini naslovnica albuma, ali Bill Stevenson je genijalac koji sve ovo čini mogućim.

---

Najbolji punk albumi: 15 najvažnijih koje morate poslušati

Sirova nekontrolirana energija, frenetična brzina svirke i osobnost Henry Rollinsa su učinili od prvog albuma Black Flaga kamen temeljac hard-core punka.

Greg Ginn je rijetko priznati genije iza Black Flaga i svoje izdavačke kuće SST koja je izdavala Husker Du, Minutemen, Descendentse i Sonic Youth na njihovim počecima. Jedini je stalni član benda, njegov lider i glavni autor tekstova. Originalan tip je koji je firmu pokrenuo s 12 godina jer je bio radio-amater i da bi dilao dijelovima elektronike, vegetarijanac je od 17-e godine (rođen 1954., to je bilo 1971.),a vegan od 1998. godine. Iako je „Damaged“ posložio ono što danas znamo kao hard-core punk kao agresivnu i konfrontirajuću glazbu, Ginn je s Black Flagom išao još dalje i konfrontirao se sa samim hard-core i Black Flag fanovima radeći od kasnijih albuma spore sludge metal simfonije.

Temelj američkog undergrounda

Eksplozivnost, osobnost i originalnost su negdje u kodu Black Flaga, njihovog prvog albuma „Damaged“ i Henry Rollinsa koji se smjestio na vokalu. Kaos i nered koji se valjaju kroz zvučnike pratili su pripremanje prvog albuma par godina s otkazivanjem trojice vokalista dok se nije pojavilo Rollins. Slijedilo je isto i nakon izdavanja albuma koji propali distributer nije davao u opticaj pa tužio SST nakon što su to učinili sami. Bez obzira na to, bend je u nekoliko godina i nekoliko EP-a, te hrpu koncerata stvorio vojsku fanova koji su trebali baš ovo.

Obrazac motiva i tema zajedničkih svakome od razočaranih, frustriranih i „oštećenih“ mladaca širom Amerike koji sada imaju priliku uzvratiti udarac sistemu i roditeljima koji ih tlače i ne razumiju je postavljen. A postavljen je i obrazac uzvraćanja udaraca – stvarat ćemo nešto toliko glasno i šokantno da nećete moći doći sebi do kraja života. Cijelo desetljeće koje je slijedilo američka mlađarija je u undergroundu uzvraćala udarac i bila zadovoljna time što radi. Slijedila je Nirvana…

„Damaged“ je klasik i kamen temeljac ne samo hard-core punka, nego cijelog američkog undergrounda osamdesetih. Primjer DIY etike koje na uključuje samo umjetnost, nego odnos prema sebi, drugima i svijetu, filozofije koja ruši postojeće društvene i osobne obrasce i iz tih ruševina stvara nešto novo, ne nužno ljepše, ali iskrenije i stvarnije.

I.P.

5 BLACK FLAG albuma koje morate poslušati:

Damaged (LP, 1981.)

In My Head (LP, 1985.)

Slip It In (LP, 1984.)

My War (LP, 1984.)

Loose Nut (LP, 1985.)

Prijelomni album benda koji je punk i anarhiju shvatio doslovno kao „radi što hoćeš“, to pretočio u ono što radi i ostavio puno toga za raspakirati.

Minutemen su nastali na kalifornijskoj punk hard-core sceni početkom osamdesetih i nikada nisu pokušali iz nje izaći. Jedino, scena ih nije bila u stanju do kraja prihvatiti. U trenutku kada se počelo tumačiti i objašnjavati što je to punk a što nije, punk je umro. Nakon toga su se za originalnu, uzbudljivu i novu glazbu počeli smišljati novi nazivi post-punk, post-hardcore, underground, alternative, math rock, post-rock, progressive punk, itd… Stvar je u tome da su Minutemen ono što rade shvaćali kao umjetnost i za njih je to bio prostor slobode, prostor u kojem su mogli istražiti sve svoje ideje i predočiti ih svijetu.

„Double Nickels on the Dime“ je izrazito stilski raznolik album. Dvije su ploče, četiri strane, na po jednu od tri strane je svaki od trojice članova benda birao pjesme, na četvrtu su ubacili što je ostalo. Ukupno je na ploče stalo 45 pjesama, a na CD reizdanje 43, rijetko koja traje preko 2 minute, a niti jedna preko 3 minute. Bila je i to odlika njihove DIY filoizofije (punk!) i svjesne ekonomičnosti onoga što rade („We Jam Econo“). Razradili bi neku ideju, poigrali se s njom, a onda već krenuli na sljedeću, bez želje da se bespotrebno ponavljaju isti motivi i teme. Stoga i pjesme nemaju poznatu strukture od kitice i refrena.- Sve djeluje poput razigrane struje svijesti u kojoj tri instrumenta sviraju glazbu koju vole, bila ona jazz, funk, rock, country ili punk. Bilo je to previše za tadašnju punk publiku koja je očekivala bučnu i brzu izmjenu tri akorda, a dobila trojicu umjetnika koji promišljaju ono što rade.

Pa to je anarhija!

U međuvremenu, album je shvaćen, na Minutemene su se kasnije referirali mnogi, od Fugazi do Red Hot Chili Peppers. Čak je i njegov čudan naslov objašnjen. „Double nIckels“ (novčić od 5 centi je „nickel“) je u kamiondžijskom slengu naziv za brzinu od 55 milja na sat koja je tada bila ograničenje brzine na svim autocestama koje je mnogima predstavljalo problem. Jedan od tih je bio i Sammy Hagar koji je vrištao „I can’t drive 55!“, smatrajući da to njegovom slobodarkom duhu ne odgovara. Bendu je to bilo smiješno, da netko u životu želi slobodu, a u umjetnosti koju stvara bude takav konformist. Oni su rekli da radije žive sigurno, a u umjetnosti budu slobodni i rade potpuno lude stvari. I to su napravili na prekrasan način. A ono „Dime“ (novčić od 10 centi) iz naslova označava (opet kamiondžijski) autocestu 10 koja kroz Los Angelesu ide prema San Pedru, rodnom gradu Minutemena. Stoga je i na naslovnici fotka MIke Watta koji u svojoj bubi vozi točno 55 na autocesti 10 ispred znaka koji pokazuje za San Pedro. Da, toliko toga su promislili i, da, toliko je teško skužiti sve njihove fore.

I.P.

5 MINUTEMEN albuma koje morate poslušati:

Double Nickels on the Dime (LP, 1984.)

What Makes a Man Start Fires? (LP, 1983.)

3-Way Tie (For Last) (LP, 1985.)

The Punch Line (LP, 1981.)

Project: Mersh (EP, 1985.)

 

Bio je ovo manifest, temelj na kojem su Fugazi izgradili sve što su kasnije napravili. Bend koji točno zna što želi i neće vas pitati za dozvolu da to napravi.

Puno je slojeva na prvom LP-ju Fugazija. Tu su te dvije gitare, ona Iana MacKaya i ona Guy Picciotta, koje kao da sviraju jedna protiv druge. MacKay i Picciotto, k tome, izmjenjuju se iz pjesme u pjesmu na glavnom vokalu, a svoje vokalne dionice pjevaju iz nekih potpuno drugačijih prostora. Ne smijemo niti zaboraviti spomenuti ritam sekciju, bas Joe Lallya i bubanj Brendana Cantyja, razigranu, čvrstu i melodičnu koja gradi podlogu na kojoj se zbiva prije spomenuti organizirani kaos.

Fugazi sviraju i vrište s punkerskom energijom, ali njihova glazba nije namijenjena skakanju i vrištanju. Ona je namijenjena pažljivom slušanju. I vrištanju. Momci imaju toliko toga za reći i poručiti kao i što su imali u svojim ranijim bendovima Minor Threat i Rites of Spring. Ian MacKay je pomogao definirati straight-edge filozofiju, hard-core punk bez droge, alkohola, nasilja i uglavnom bez seksa. Ovdje je filozofiju nadogradio. On je glazbenik i vlasnik izdavačke kuće, a u svom biznisu drži se sličnih moralnih načela. Nije profit na prvom mjestu, izdavačka kuća je tu samo kao platforma koja će omogućiti da njihova umjetnost, a i umjetnost drugih dođe do publike. Pri tome sve rade sami, nemaju menadžera, nemaju merchandizing, niti im koncerti na vrhuncu popularnosti nisu bili skuplji od 15 USD. Uz to, prodali su nekoliko stotina tisuća ovog albuma. Zvuči kao ozbiljan i uspješan biznis.

Nisu nikada dopustili da postanu ono što su kritizirali, na ovom i na drugim albumima. Fugazi su možda preozbiljno sebe shvaćali, ali u onome što su radili bilo je puno čistoće i ljepote pa to može biti opravdanje. I možemo reći da nije niti bitno. „Repeater“ je slojeviti album, čak je i u naslovu ona prisutna. MacKay je objašnjavao da tu ima i inspiracije „Revolverom“ The Beatlesa, Naslov se najviše obraća suvremenom svijetu i životu, situacijama koje se stalno ponavljaju i melju nas. A možda se odnosi i na recepciju albuma, jer on je toliko dobar da ga možemo slušati na repeatu do beskraja.

I.P.