Širi ljubav, podijeli ovo!

Posljednja izmjena 08/02/22 by SuperExtraZona

Najbolji domaći filmovi 1990-ih su nastali kao odgovor na krvave i brutalne ratove tog desetljeća koji su se vodili na području nekadašnje države u kojima se ubijalo se i otimalo u ime plemenskog prava na krv i tlo. Varijacije pogleda na to iskustvo u kojem smo svi sudjelovali, bez obzira jesmo li bili neposredni sudionici, čine, zapravo, i varijaciju iskustava. Svatko ima svoj pogled, svatko vidi svoje razloge i uzroke. Jedino smo oko posljedica skoro istog stava – sve je to bilo jedno veliko govno, netko ga je morao pojesti, a netko bi ga možda pojeo i ponovo. Uglavnom, „Tito i ja“ i „Maršal“ sa smjesom nostalgije i ironije gledaju na čovjeka iz mita, dok „Lajanje na zvezde“ uzima samo nostalgiju kao temu. Emir Kusturica se valja u ekscesu sa svojim „Crna mačka, beli mačor“ i „Podzemljem“, dok je Srđan Dragojević ovdje sa svoja tri najbolja filma. Svaki je od njih na svoj način njegova unutarnja reakcija na ono oko njega. „Prije kiše“ Milča Mančevskog i danas pokušavamo shvatiti, dok „Nož“, prema romanu Vuka Draškovića i danas ne želimo.

Pročitajte ovdje kako smo izračunali koji su najvažniji domaći filmovi 1990-ih. Uzeli smo u obzir gledanost filma, popularnost filma, broj nagrada za koje je nominiran i koje je dobio, ocjene i mjesta na listama najboljih filmova.


1. Crna mačka, beli mačor

(r: Emir Kusturica, 1998., Srbija)

Tankoćutni Emir Kusturica se vratio filmom „Crna mačka, beli mačor“, nakon što je zaprijetio da se ostavlja režije, jer su ga neki francuski intelektualci napali da je u „Podzemlju“ (1995.) furao srpsku propagandu (unatoč još jednoj Zlatnoj palmi u Cannesu za Kusturicu), s jedinstvenim oblikom romske romantične komedije za koju je dobio Srebrnog lava za režiju na filmskom festivalu u Veneciji. Ljubav koju on ima za ekscesne i ekscentrične likove koji se kote u njegovoj imaginaciji je dirljiva i jedinstvena.


2. Podzemlje

(Emir Kusturica, 1995., Srbija)

Fantazmagorija Emira Kusturice pogonjena rakijom i harmonikom bi vjerojatno trebala biti priča o tome kako je nestala određena zemlja, naime, Jugoslavija. No, „Podzemlje“ ne priča stvari faktički nego u slikama, o porodici koja živi u podzemlju, proizvodi i prodaje oružje, tako dajući oruđe za sve ratove koji se na površini zbivaju. Za Kusturicu to ima veze s Jugoslavijom, a za žiri u Cannesu s vrhunskom kinematografijom pa mu daje još jednu Zlatnu palmu.

Rating: 3.5 out of 5.

3. Pred doždot (Prije kiše)

(r: Milčo Mančevski, 1994, Makedonija)

Nagrađen Zlatni lavom na Filmskom festivalu u Veneciji 1994. film „Pred doždot“ je djelo neobične narativne strukture u kojoj se isprepliću tri priče, odnosno tri različita načina prikaza osnovne teme o cikličkoj prirodi povijesnih događaja u kojoj se likovi mijenjaju i zauzimaju drugačije uloge. Također, etničko nasilje, u ovom slučaju u Makedoniji između pravoslavnih Makedonaca i muslimanskih Albanaca, je zaplet koji s ovih prostora često dolazi do filmskih nagrada. Od nas se očekuje da radimo filmove s divljeg istoka.


4. Lepa sela lepo gore

(r: Srđan Dragojević, 1996., Srbija)

Srđan Dragojević ja napravio jako dobar film, jer Srđan Dragojević to tako radi. No, s tek završenim Ratom u Bosni, sa svim onim ratnim zločincima još na položajima moći film je imao neku pogrešnu vizuru prikazivanja Rata u Bosni kao nekakvog srpskog Rata u Vijetnamu kako ga je prikazivao Oliver Stone. Eto, hrpa urbanih i kul tipova je upala u tu groznu situaciju i ispala žrtvom prisiljena da radi stvari koje nikada ne bi, jer zločesti rat.

Rating: 4 out of 5.

5. Mi nismo anđeli

(Srđan Dragojević, 1992. Srbija)

Vrhunac duha prijeratnog Beograda možemo vidjeti u „Mi nismo anđeli“. Sniman 1991. tijekom raspada Jugoslavije i početka rata u Hrvatskoj, koristio je produkcijske mogućnosti Avala filma i jedan je pokazatelj onoga što smo mogli imati da nije bilo rata, razaranja, pljačke i vladavine seljaštva koja im je slijedila. Taj urbani humor filma, hrpa pop-kulturnih referenci, pa i način na koji je film napisan, režiran, snimljen, montiran i odglumljen je nešto za čime stalno vapimo još.

Rating: 4.5 out of 5.

6. Rane

(Srđan Dragojević, 1998. Srbija)

Srđan Dragojević se u svakom filmu hrabro hvata ukoštac sa stvarnošću oko sebe, barem onom koja ga zaokuplja ili kako je, kao čovjek koji prije svega zna i voli film, doživljava. „Rane“ se zbivaju tijekom dobrog dijela 1990-ih, tenkovi iz Beograda idu na Vukovar, a dva klinca koji će postati teen gangstere, jer u bezumlju oko njih ne mogu ništa drugo niti postati, ne kuže ništa što se događa i koje su to iracionalne sile oblikovale svijet u kojem žive.

Rating: 4 out of 5.

7. Lajanje na zvezde

(r: Zdravko Šotra, 1998, Srbija)

Film „Lajanje na zvezde“ je anomalija u kinematografiji ovih prostora 1990-ih, jer u njemu nema rata, nema političara, nema psovanja, a nema niti golotinje. Vrlo pristojno upakirana priča o tome kako svatko može naći svoje mjesto pod suncem i nekoga da mu pod njim pravi društvo je eskapizam u bilo koje vrijeme, a posebno se činila tada. Treba imati srce kako bi se ispričala priča o idiličnom odrastanju.

Rating: 3.5 out of 5.

8. Tito i ja

(Goran Marković, 1992., Srbija)

Fora o tome kako je desetogodišnji Zoran usred 1950-ih zaljubljen u Tita je briljantna. Njegova zaluđenost jedinim predsjednikom polako jenjava kako se film bliži kraju i shvaća da više od Tita voli svoje roditelje, te da je cijelo to idolopoklonstvo zapravo bez veze. Kroz dječje točku gledišta je u „Tito i ja“ ispričana jedna prilično golema istina, kako bavljenje formom bez sadržaja vodi svaki pothvat u propast. Nešto što i dalje ne uspijevamo naučiti.

Rating: 4.5 out of 5.

9. Nož

(Miroslav Lekić, 1999., Srbija)

Filmu koji govori o besmislenosti međuetničkog nasilja u Bosni i Hercegovini, a u njemu niti jednu ulogu ne igraju bosanski glumci mnogo toga nedostaje. „Nož“, valjda svoju tezu o tome kako je ta mržnja apsurdna jer i pravoslavci i muslimani imaju zajedničko porijeklo, pojačava time što i jedne i druge igraju srpski, vrlo viđeni, glumci. Teško itko od nas o ovome problemu može govoriti kao treba, kada imamo perspektivu samo svog plemena.


10. Maršal

(Vinko Brešan, 1999. Hrvatska)

„Maršal“ dobro uviđa kako je vrijeme da se kult ličnosti unovči. Kinezi tada još nisu nudili investicije u Kumrovec, ali je u filmu promovirana ideja da se Vis pretvori u turističko odredište za milijardu Kineza, jer je neko uvjeren da je Maršalov duh viđen na pogrebu lokalnog partizana. Racionalni elementi nove države su skeptični oko ideje. Lokalni preživjeli članovi Sedme dalmatinske su njome zgroženi i odluče stvari i oružje uzeti u svoje ruke.

Rating: 4 out of 5.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.